Cijelo svoje školovanje osjećao sam se kao biljka. Bio sam miran na
časovima i izvan škole, sjedio sam mirno i tiho u svojoj školskoj klupi,
nisam komunicirao sa drugima jer bih se u svakom razgovoru osjećao
neugodno ili bih samo šutio jer nisam znao kako komunicirati. I kajem se
jer sam najbolje godine proveo kao duh.
Ta moja povučenost je trajala
sve do moje 19. godine. Jednog dana poznanik me je pozvao da odem na
„kafu“ sa njim i njegovim prijateljima. Pošto nisam imao ništa pametnije
da radim, odlučio sam pristati na njegov poziv. I tog dan život mi se
promijenio. Osječao sam se kao da su se okupili zbog mene, kako bi meni
pomogli.Ako im je to bio zadatak onda su ga uspješno obavli. Stekao sam
mnogo prijatelja,upoznao mnoge dobre ljude,pronašao ljubav svog života i
ostao sam mu zahvalan do kraja života. Ovim bih putem zamolio sve one
koji poznaju nekoga kao što sam bio ja da postupe kao što je moj dobri
prijatelj postupio,jer ja znam po sebi da taj problem nikad nebih sam
mogao riješiti.
ispovesti.com
0 komentari:
Objavi komentar